Prijevode tekstova sa stranih kao i na strane jezike rade visokoobrazovani stručnjaci, profesori jezika s kojih i/ili na koje se prevodi. Centar EDITOR PLUS pruža usluge prevođenja s i na 45 svjetskih jezika:

Uza standardne, tekstualne prijevode, u ponudi su Centra EDITOR PLUS konferencijsko prevođenje (simultano i konsekutivno) te prijevodi s ovjerom sudskog tumača, tzv. ovjereni prijevodi.

Simultano prevođenje podrazumijeva paralelno (istovremeno) auditivno prevođenje s hrvatskoga na strani, odnosno sa stranoga na hrvatski jezik. Najčešće se simultano prevodi na većim skupovima (simpozijima i konferencijama) pred auditorijem te na različitim radio i TV emisijama. Centar EDITOR PLUS obavlja dvosmjerno simultano prevođenje svih jezika navedenih u ponudi za standardne tekstualne prijevode.

Konsekutivno prevođenje jest auditivno prevođenje s hrvatskoga na strani, odnosno sa stranoga na hrvatski jezik, na način da se jedna ili više rečenica prevode nakon što ih govornik izgovori. Najčešće se konsekutivno prevodi također na većim skupovima (simpozijima i konferencijama) pred auditorijem te na različitim radio i TV emisijama. Centar EDITOR PLUS obavlja dvosmjerno konsekutivno prevođenje svih jezika navedenih u ponudi za standardne tekstualne prijevode.

Prijevodi s ovjerom sudskog tumača (ovjereni prijevodi):
Prijevod isprave (dokumenta) ovjerava stalni sudski tumač potvrdom koja mora biti na jeziku na koji je isprava prevedena.
Ispod potvrde označuje se mjesto i datum prevođenja, stavlja broj koji odgovara rednom broju Dnevnika prijevoda i ovjera te vlastoručni potpis i otisak pečata sudskog tumača.
Ako je za prijevod propisana pristojba, ona se lijepi na prijevodu i poništava pečatom tumača, a iznos se pristojbe na prijevodu posebno naznačuje uz navođenje odgovarajućega tarifnog broja.
Ukoliko prijevod isprave obuhvaća dva ili više listova ili araka, stranice prijevoda moraju biti označene rednim brojevima, a listovi, odnosno arci prošiveni i na kraju ovjereni pečatom sudskog tumača.

Centar EDITOR PLUS nudi ovjerene prijevode s (i na) ovih jezika:

PREVODITELJSTVO OPĆENITO

Prevoditeljstvo jest djelatnost koja se bavi prenošenjem ili prijenosom nekoga jezičnog iskaza (izričaja) izraženog sredstvima jednog jezika na neki drugi, jednakovrijedan (ekvivalentan) jezični iskaz izražen sredstvima toga drugog jezika. Prenošenje jezičnih iskaza iz jednoga jezika u druge jezike uz očuvanje značenja naziva se prevođenje, a proizvod dobiven operacijom prevođenja naziva se prijevod. U počecima prevoditeljstva najčešći pojavni oblici prevođenja bili su pismeni prijevodi (svetih tekstova, visoke književnosti), no poslije se izdiferenciralo usmeno prevođenje (tumačenje) sa simultanim i konsekutivnim prevođenjem kao svojim podvrstama. U nekim zemljama (Australija, Kanada) razvilo se prevođenje za potrebe socijalne skrbi za useljenike koji ne znaju engleski jezik (community interpreting). Uza sve te pojavne oblike uskog prevođenja bilo je i nastojanja oko strojnog prevođenja, ali su valjani teoretski razlozi i prevoditeljska praksa pokazali kako je strojno prevođenje nemoguće (odnosno moguće je u ograničenoj mjeri i u manje ili više grubom obliku) i kako računalo može poslužiti samo kao pomagalo u procesu prevođenja (computer-added translation).

(izvor: Hrvatska opća enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.)

ZNANOST O PREVOĐENJU

Znanstvena disciplina koja proučava fenomen prevođenja javlja se pod različitim nazivima: znanost o prevođenju, teorija prevođenja, traduktologija. To je jedna od interdisciplina (Mary Snell-Hornby) koja potpada pod šire jezične discipline, kao što su primijenjena lingvistika, semantika, pragmalingvistika (pragmatika), sociolingvistika, psiholingvistika itd., ali i discipline koje nisu strogo lingvističke, kao primjerice kulturološke i komunikološke studije. Posebno je važna kontrastivna analiza izvornoga i ciljanog jezika, koja ta dva jezika stavlja u zajedničku perspektivu kako bi pokazala njihove podudarnosti i razlike. Kroz cijelu povijest prevođenja postoje dva osnovna pristupa u međusobnomu komunikativnom odnosu – doslovni prijevodi nasuprot slobodnim prijevodima, značenje nasuprot smislu, prijevodi riječ-po-riječ nasuprot prijevodima smisao-za-smisao, prijevodi usmjereni na izvorni tekst nasuprot prijevodima usmjerenima na ciljani tekst (tj. proizvod prevođenja).

Znanstvena disciplina koja se bavi prevođenjem snažno je napredovala nakon Drugoga svjetskog rata, posebice od 1970-ih godina. Ta je disciplina razvila akademsku infrastrukturu s vlastitim ustanovama za školovanje prevoditelja (pismenih i usmenih), vlastitim društvima prevoditelja te impresivnom znanstveno-istraživačkom produkcijom i odgovarajućom nakladničkom djelatnošću s časopisima (Target, Across, Lebende Sprachen) i serijama knjiga u kojima se iznose rezultati istraživanja.

(izvor: Hrvatska opća enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.)

PREVODITELJSTVO KROZ POVIJEST

Prijevodima su se služile i najstarije književnosti: Babilonci prevode sumerske tekstove (pjesme o Gilgamešu); budistička literatura, izvorno sanskrtska, pojavljuje se u različitim indijskim i drugim arijskim jezicima. O prevoditeljskomu radu i prijevodima Grka i Rimljana iz starijih razdoblja postoje samo posredna i približna obavještenja; čini se da antika nije imala razvijenih kriterija o jezičnomu i književnom značenju prijevoda. Prijevodi su morali posredovati u razmjeni ideja te u utjecajima između Perzijanaca i Helena, između Helena i Egipćana, a najočitije između Helena i Rimljana. Prijevodi Biblije s hebrejskoga na grčki jezik (‹ III. st.) predstavljali su spajanje hebrejskoga i helenističkog duha i njihovo širenje u kulturi i mentalitetima svih naroda i jezika na koje su Bibliju prevodili kroz cijela dva tisućljeća. Zahvaljujući prijevodima upravo toga djela mnogi su semitizmi, arhaizmi i kalkovi prodrli u suvremene evropske književnosti (npr. preko Focijevih učenika Ćirila i Metodija u slavenske jezike), podržavajući jedan način mišljenja i predočivanja zajednički za cijelu civilizaciju, o čemu svjedoče i naši prijevodi Biblije, od psaltira iz XIV. st. do modernoga prijevoda grupe prevoditelja (Zagreb, 1968.). No, prijevodi nisu samo posrednici između dviju kultura ili između dvaju jezika, nego imaju također i određenu umjetničku vrijednost, poput znamenitih prijevoda Homera (T. Maretić), Dantea (M. Kombol), Cervantesa (I. Velikanović) na hrvatski te brojnih prijevoda J. Tabaka s iberskih i skandinavskih jezika. Prevođenje je postalo toliko važno da se stupanj i domet jedne književnosti mjeri danas i prema kvaliteti prijevoda velikih klasičnih i modernih djela. Prevođenje je uz to prijeko potrebno za djela na onim jezicima koji nisu svjetski i koja tek u prijevodima ulaze u zajedničku riznicu kulturnih dobara.

(izvor: Opća enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1980.)